Znanost - Mars od vizija do kolonizacije (pc chip 101)

Misija na Mars

Činjenica da je Mars ovih dana najbliži Zemlji u zadnjih 70-ak tisiuća godina ponovo je aktualizirao slanje ljudske misije na taj planet.

Piše: Dražen Jurman

Bio je to jedan od naizgled običnih ljetnih dana godine 1976. u NASA –inom laboratoriju. Gomila stručnjaka proučavala je slike Marsa koje je poslalo Viking 1, jedna u nizu robotiziranih letjelica koje su slikale njegove površine. No, ono što je taj dan učinilo posebnim bile su dvije fotografije koje su i danas predmet kontaverza, a možda i rješenje najveće tajne koju Mars krije. Fotografije su nazvane šiframa 35A72 i 70A13 snimljene iznad regije zvane Cydonia. Prva fotografija 35A72 prikazuje stjenovitu formaciju koja neodoljivo podsjeća na ljudsko lice, pa su je od milja prozvali The Face. Lako je uočljivo čelo, oči, široki nos i usta, na kojima se obradom fotografija vide detalji zubi. To je bilo to, taj toliko traženi dokaz o postojanju života na Marsu. Ili možda ne? Grupa koja je radila na obradi fotografija poslana je na odmor, a grupa koja ih je zamijenila konstatirala je da na fotografijama nema ništa zanimljivo. Tri godine poslije, dva mlada kompjuterska stručnjaka Vincent DiPietro i Gregory Molenaar dobili su posao da na temelju fotografija izrade kompjuterski reljef Marsa. Među tisućama fotografija otkrili su i one Lica. Zaključili su da je u pitanju formacija impresivnih razmjera, preko 500 metara visoka, široka skoro 3 kilometra. Sva njihova nastojanja za dodatnim istraživanjima ili barem objašnjenjima naišla su na zid šutnje, da bi im uskoro bilo saopćeno da NASA raskida ugovore sa njima. Istog trenutka DiPietro i Molenaar poslali su fotografije novinama, pokrenuvši medijsku oluju. NASA je upotrijebila taktiku serije Dosjei X – deny everything, sve je porekla. Fotografije su prokomentirali kao igru svjetla i sjene, koja je, sasvim slučajno, rezultirala iluzijom ljudskog lica. To bi još i moglo biti prihvatljivo objašnjenje, da uskoro nije otkrivena druga fotografija, nazvana 70A13. Osim što je Lice pokazivala iz drugog kuta, te tako isključila mogućnost optičke varke, pokazivala je i piramidalne tvorevine, slične piramidama u Egiptu. Bio je to novi argument teoretičarima zavjere za njihove priče o tajnama koje vlada ne želi podijeliti sa ljudima. Rezultati detaljne analize fotografija Cydonia-e donijeli su iznenađujuće rezultate. Složenim matematičkim kalkulacijama znanstvenici su dokazali simetrije i unutarnje matematičke odnose Lica i ostalih formacija u Cydonia-i, a koje su identične odnosima piramida i sfinga u Egiptu. DiPietro i Molenaar razvili su za ono vrijeme napredan software SPIT ili Starburst Pixel Interleave Technique, koji generira trodimenzionalne slike na temelju odnosa svijetla i sjene. Obradom fotografija SPIT-om, utvrdili su da je Lice asimetrično, te da se simetrijom njegovih polovica dobiju dvije nove slike - jedna ljudskog lica, a druga sfinge. A kako su se u istraživanjima stalno pojavljivale matematičke konstante “e” i “pi”, bilo je sve više onih koji su u tome vidjeli poruku izvanzemaljske inteligencije. Što točno predstavlja Lice, radi li se ipak samo o iluziji ili je u pitanju zaista umjetna građevina, ostaje nepoznato. Pri tome NASA niti malo ne pomaže, jer sve istraživače letjelice poslane u devedesetima i tijekom zadnjih godina, nisu i neće proći iznad Cydonie. U NASA-i tvrde da je razlog tome jednostavan - tamo nema ničeg interesantnog. Odgovor na to pitanje najvjerojatnije će dati prva ljudska misija na Mars. Premda se još ne zna kada će prvi čovjek stupiti na Crveni planet, planovi za takvu misiju postoje odavno, još od pedesetih godina 20. stoljeća.

Prva histerija

Prva histerija zvana Mars počela je prije više od 100 godina, kada je Talijan Giovanni Schiaparelli je na površini Marsa opazio gustu mrežu prirodnih kanala, koje je nazvao talijanskom riječju canali. Smatrao je da su oni ostaci riječnih tokova. No kako Schiaparelli nije bio vješt u engleskom jeziku, u prijevodu svog rada upotrijebio je riječ canal, odnosno ljudskim radom stvoren vodeni put. To je bilo dovoljno američkom ekscentričnom bogatašu Percivalu Lowellu da u Arizoni sagradi opservatorij i posveti se istraživanju Marsa i potrazi za životom na njemu. Nakon 13 godina Lowell je zaključio da su kanali na Marsu previše linearni da bi bili prirodni, te da su zapravo kanali za navodnjavanje koje su prokopali inteligentna bića sa Marsa. Njegov rad izazvao je gomilu reakcija, koje su zapalile svijet. Mogućnost postojanja života izvan Zemlje bila je u isto vrijeme primamljiva ali i izuzetno zastrašujuća. To je najbolje vidljivo u klasiku znanstvene fantastike Herbert G. Wellsa Rat svjetova. Knjiga je to u kojoj Wells opisuje invaziju bića sa Marsa na Zemlju. Napad su počele robotske letjelice koje su toplinskim zrakama, tadašnjom verzijom lasera uništavale Zemljane. Marsovci su tada krenuli u svojim svemirskim brodovima oblika kubanske cigare prema Zemlji, te zabijali poput meteora u nju. Pišući Rat svjetova Wells nije imao da će ona postati izvor najveće masovne panike 20. stoljeća. Dana, tj. noći 30. studenoga 1938. jedan drugi Wells, Orson je u radio programu CBS-a izveo dramatizaciju Rata svjetova, začinivši je iskrcavanjem osvajača sa Marsa na Zemlju. Izvedena kao radio drama u kojoj se tijekom normalnog programa javljaju reporteri sa lica mjesta u kombinaciji sa ekskluzivnim vijestima ova dramatizacija bacila je 6 milijuna ljudi u neviđenu paniku. Upozorenja koja su tijekom večeri emitirana da je u pitanju samo obična radio drama nitko nije slušao. Orson Wells je razapet na stup srama a interes ljudi za Mars kao da je nestao.

Prvi planovi

Krajem drugog svjetskog rata Mars ponovo postaje izazov znanstvenicima. Dva su ključna pitanja: kako doći do Marsa, i što bi mogli tamo naći. Znanstvenike je više zanimalo prvo pitanje, dok su SF pisci imali različite vizije ovog drugog. Najbolje prihvaćeni opis puta na Mars bio je onaj Arthura C. Clarka iz 1952. Clarkovovi Marsovci su bila mirna stvorenja slična klokanima koja su živjela hraneći se biljkama koje su crpile kisik iz tla Marsa. Ono što je bila posebnost Clarckovog djela je što je on ponudio i način kako doći do Marsa, ali i kako tamo ostati. Njegov svemirski brod bio je na nuklearni pogon, a posadu su činili najbolji Zemaljski znanstvenici. Oni su pomoću nuklearne fuzije uspjeli upaliti Marsov mjesec Phobos i tako stvoriti malo Sunce, dovoljno blizu Marsu da bi počeo proces teraformiranja. Tim je djelom Arthur C. Clark ponudio odgovore na sva probleme koje bi trebalo riješiti prije nego čovjek krene na Mars. Bio je to novi impuls koji je još više zapalio želju ljudi da se dignu sa Zemlje i otisnu u svemir, a uskoro je krenuo i rad na projektu kako to ostvariti. Dodatni motiv bilo je sovjetsko lansiranje satelita Sputnik 1. Bio je to šamar u lice superiornom egu Amerike, i svemirska utrka je počela. Mogućnosti koje donosi space race pobjeda dobro su bile znane američkom predsjedniku John F. Kennedyu, pa je 1962. obećao da će do kraja desetljeća čovjek otići na Mjesec i sigurno se vratiti nazad, da bi najkasnije 1981. čovjek sletio na Mars.

Razočarenje je uslijedilo 1964. godine. Prve fotografije Marsa koje je snimila letjelica Mariner 4 pokazale su njegov pravi izgled. Gruba površina sa velikim kraterima više je ličila na Mjesec nego na planet sličan Zemlji, pogodan za život. Atmosfera je pak bila rjeđa od najpesimističnijih predviđanja. Mars je bio pust i hladan, ali to nije zaustavilo rad na projektu slanja čovjeka na Mars. Nacrti nekih letjelica danas neodoljivo podsjećaju na space shuttlove. Letjelice su imale velike sobe za posadu, zrakom su se opskrbljivale iz posebnog vrta u kome su biljke proizvodile kisik, a vodu su reciklirali. Pogon tih letjelica bio je pretežno nuklearni, premda je bilo i onih koji su imali i drugačije prijedloge, recimo velika solarna jedra. Početkom 70-ih napravljeno je i nekoliko konkretnih planova, od kojih su dva i skoro ostvarena. Prvi je predviđao gradnju deset velikih raketa na nuklearni pogon, koji će prema Marsu poslati 2 više stotina tona teška svemirska broda. Plan je predvidio lansiranje u studenom 1981., da bi u kolovozu 1982. brod ušao u orbitu Marsa. Osam astronauta spustilo bi se do planeta u posebnom modulu koji bi služio kao neka vrsta habitata za mjesec dana, koliko je planirano da ostanu na površini. Nakon toga bi se vratili na brod u orbiti, te krenuli nazad prema Zemlji. Za povratak iskoristili bi, uz nuklearne rakete, i gravitaciju. Brodovi bi obišli Veneru i iskoristili njenu putanju da ih izbaci na put prema Zemlji, gdje bi se vratili u kolovozu 1983. Plan je na kraju odbijen zbog cijene od više stotina milijardi dolara. Drugi od planova koji je skoro ostvaren bio je manje ambiciozan, ali je također uključivao dvije letjelice - teretni brod i brod sa posadom. Teretni brod bio bi poslan u orbitu Marsa. Nakon čega bi brod sa posadom odletio do Marsa i spojio se sa teretnim. Posada bi se spustila na površinu u modulu sa teretnog broda, i tamo bi proveli 2 tjedna, te se na Zemlju vratili istom letjelicom kojom su i stigli, ostavljajući teretni brod u orbiti Marsa. Taj je plan bio jeftiniji, premda je cijena i dalje bila izražena u stotinama milijardi dolara. Predsjednik Regan se zainteresirao za njega te dao zadatak NASA–i da izradi detaljnu studiju. Dok su stručnjaci NASA-e radili na tome, Regan je našao novu igračku, projekt Rat zvijezda i ljudska misija na Mars još je jednom završila prije nego je počela. Ideja o slanju čovjeka na Mars ostavljena je za bolja vremena, a istraživanje crvenog planeta nastavljeno je pomoću robotiziranih letjelica.

Projekt Viking

Uz spomenute Mariner letjelice, najveći uspjeh donio je projekt Viking 1976., kada su dvije letjelice ušle u orbitu Marsa i spustile dva landera sa kamerama na površinu. Premda se sa stajališta današnjeg tehnološkog razvoja sam lander smatra zastarjelim, a tehnologija koju je nosio najblaže rečeno muzejska, ipak je samo uspješno sletanje na Mars velika stvar. Lander je bio statičan, bez pogona, sa dodanom robotskom rukom za analizu materijala u neposrednoj blizini. Naglasak istraživanja landera bio je na analizi atmosfere i tla Marsa, kojeg je nadgledalo naizgled jednostavno računalo sa zadatkom dvosmjerne komunikacije, prikupljene informacije šalje na Zemlju na daljnju obradu, te izvodi korekcije u istraživanju prema primljenim uputama sa Zemlje. Premda je Viking projekt bio izuzetno uspješan, NASA-in projekt izlaska iz sunčevog sustava Voyager i početak ere Space Shuttle-ova gurnuo je interes za istraživanje Marsa u stranu do 1989. Tada je George Bush senior, prigodom proslave 20 obljetnice slijetanja na Mjesec, dao NASA-i u zadatak da naprave plan za slanje čovjeka na Mars. Rezultat je bio tzv. 90 Day Report, preliminarni plan predstavljen, pogađate, 90 dana poslije. Sam plan je bio izrazito ambiciozan, te je predvidio razdoblje od 30 godina za izgradnju orbitalnih hangara, transportne flote, kontrolne baze na Mjesecu i ostalih pratećih objekata u orbiti Zemlje, otkuda bi krenula ljudska misija na Mars. Impresivna brojka od minimalnih 450 milijardi dolara potrebnih za ostvarivanje ovog plana bila je i njegova smrtna presuda, ali i novi razlog skepticima da ponovo utvrde da slanje čovjeka na Mars nije moguće, što zbog ogromnih financijskih izdataka, što zbog nedovoljne tehnološke razvijenosti. I kako to obično biva, vizija jednog čovjeka ponovo je promijenila stvari.

Mars Direct

Godinu dana poslije 90 Day Reporta, Robert Zubrin, direktor tvrtke Pioneer Astronautics iskoristio je najbolje od starih planova za čovjekovu misiju na Mars i 90 Day Reporta i predstavio svoj plan Mars Direct s tri bitne karakteristike - baziran na postojećoj tehnologiji, relativno niska cijena, i najvažnije, plan je itekako izvediv. Mars Direct danas je integriran u sve planove za ljudsku misiju na Mars. Glavni problem same misije nije toliko dolazak na Mars, već povratak s njega. Naime, svaka letjelica s ljudskom posadom mora u svom teretu imati barem 320 tona goriva za put na Mars i jednako toliko za nazad, što znači da bi letjelica bila izuzetno velika te kompliciran za izgradnju. Zubrinova misao vodilja je «putuj s malo stvari i živi od zemlje», bazirana na in-situ tehnologiji proizvodnje goriva. O čemu se točno radi? Prvo se na Mars šalje letjelica koja prevozi letjelicu za povratak na Zemlju, ERV (Earth Return Vehicle), vozilo s malim nuklearnim reaktorom, te 20 tona vodika, opremu za njegovu kemijsku preradu i atmosferske kompresore. Jednom kad letjelica sleti na Mars, energija reaktora počinje napajanje atmosferskih kompresora, koji će skupljati ugljični dioksid iz atmosfere. Taj se plin kombinira s donesenim vodikom, a njihova reakcija proizvodi metan i vodu. Metan se sprema u ERV tankove, dok voda ulazi u proces elektrolize, kojim se rastavlja na kisik i vodik. Kisik se također sprema u tankove, a u kombinaciji s metanom služi kao izvrsno pogonsko gorivo, a višak kisika bi služio kao izvor zraka za budući habitat. Vodik koji ostaje u procesu elektrolize ponovo se kombinira sa ugljičnim dioksidom i priča kreće ispočetka. Jednom kad bi ERV imao dovoljno goriva za siguran povratak astronauta na Zemlju, na Mars bi krenule dvije nove letjelice. Jedna bi sadržavala ljudsku posadu i habitat, a druga bi prevozila ERV za sljedeće astronaute. Dok bi četiri astronauta radila istraživanja na Marsu, drugi ERV bi proizvodio gorivo za povratak njihovih nasljednika. Ovakav plan košta nevjerojatno «malih» 20 milijardi dolara, a kompletna tehnologija za ostvarenje postoji, premda je kod nekih detalja ipak potrebna dorada. To ipak nije glavni razlog što danas, 13 godina nakon Mars Direct plana on nije ostvaren, već je to činjenica da se još uvijek ne zna dovoljno o Marsu, njegovoj atmosferi i tlu, te svim opasnostima koje na njemu vrebaju. Stoga su nastavljena daljnja istraživanja, ponovo preko robotskih letjelica, ovaj puta bitno modificiranim i različitim od onih iz projekta Viking.

Mars Express

Prekretnica u istraživanju Marsa bila je misija Pathfinder iz 1996., koja je na površinu Marsa spustila prvo pokretno vozilo, tzv. rover nazvan Sojourner. Malo vozilo teško jedva 10 kilograma, opremljeno s dvije digitalne kamere i jednim spektrometrom, nastalo kao rezultat politike Faster, Better, Cheaper, brže, bolje i jeftinije, dočekano je s podsmijehom. Skeptici su tvrdili da neće preživjeti spuštanje na Mars, ako se i spusti teško da će se moći kretati, ako se pak i pokrene koja je korist od toga kada mu je brzina metar na sat, a ako sve to skupa ne bude problem za Sojourner, količina znanstvene opreme na njemu neće biti dovoljna za bilo kakve čvrste i sigurne analize ili fotografije. Rezultat Pathfinder/Sojourner misije ne samo da je nadmašio sva očekivanja te je proglašen više nego uspjelim, već je u potpunosti promijenio pristup istraživanja Marsa. Do tada su lander/rover bili sporedni dijelovi misije koja se isključivo bazirala na podacima prikupljenim u atmosferi, dok su danas roveri bit misije. Činjenica da je Mars ove godine najbliži Zemlji u zadnjih 70-ak tisuća godina dovela je do prave utrke među svjetskim silama. Tko će prvi naći, obraditi i predstaviti nove informacije o Marsu postala je stvar prestiža, pa su čak i Kina i Indija objavile svoje planove za slanje letjelica na Crveni planet. Primat u istraživanju Marsa preuzima Europska svemirska agencija koja na Crveni planet šalje svoj Mars Express. Radi se o impresivnom projektu, cilj kojeg je istraživanje atmosfere i površine Marsa tijekom jedne njegove godine, tj. 687 dana. U tu svrhu ME opremljen je sa sedam najmodernijih uređaja. Stručnjaci Europske svemirske agencije nadaju se da će Mars Express odgovoriti postoji li zaista veliki smrznuti ocean na sjevernoj hemisferi planeta, kako se dalo naslutiti iz snimaka američke Mars Global Surveyor letjelice, te analize prije nekoliko godina pronađene smrznute krhotine Marsove kore u kojoj su otkriveni tragovi organskog materijala. Ako ocean zaista postoji, Mars Express usredotočit će svoju misiju na istraživanje dali je ocean nastao površinskim djelovanjem, odnosno kišama, ili podzemnim djelovanjem. Ako se dokaže da je nastao kišama, bit će to neoboriv dokaz da je nekoć na Marsu bila gušća atmosfera, s višim temperaturama koja je omogućavala život. Podaci prikupljeni u Mars Express misiji trebali bi i pokazati najpogodnije vrijeme i mjesto za in-situ proizvodnju goriva, te najprihvatljivije mjesto za spuštanje ljudi na Mars. Uz sve to, Mars Express spustit će na tlo i britanski HiTech lander Beagle 2. Njegova misija bit će istraživanje postojanja vode i ostalih elemenata na Marsu koji mogu, ili su mogli ili bi pak mogli podržavati život. Beagle 2 trebao bi sletjeti na dio Marsa nazvan Isidis Planitia oko Božića.

Mars sutra

Upravo će rezultati ovih misija odgovoriti na pitanje kada bi čovjek zaista mogao stupiti na Mars. Prema današnjim predviđanjima, to bi se moglo dogoditi između 2014. i 2018. godine, premda ima i ambicioznijih koji tvrde da će se to dogoditi «već» 2011 godine. U zadnjih 65 godina, od noći kada je Amerika bila u panici zbog radio drame Orsona Wellsa o napadu Marsovaca, do danas vizija i planova o Marsu i putu na njega je bilo puno. S obzirom na ambicije, možemo zaključiti da je ostvareno vrlo malo od svih planova. No, s obzirom na mogućnosti, ostvareno je dosta. U igri novca i političkih interesa velesila koje mogu financirati njegovo istraživanje, svemir je ipak često zapostavljan. Svaka misija automatske letjelice na Mars košta nezamislivu svotu novca. Pohvalno je ipak što su velesile shvatile mogućnosti koje istraživanje svemira donosi ali i činjenicu da je za uspjeh te misije potrebna stalna i uska suradnja. Ta suradnja donosi sve više rezultata, pa je 2003. godina proglašena ključnom za daljnji nastavak istraživanja svemira, a pogotovo Marsa. Za jedna od stvari koja se iz svih tih vizija nije ostvarila nam je i drago. Naime, Marsovci još uvijek nisu napali Zemlju, niti je nepobitno dokazano postojanje života na njemu, premda su se neki znanstvenici kleli da su na slikama koje je poslao Mars Global Surveyor vidjeli male zelene kako se kupaju u jezercu u jednom od kratera na Marsu. Unatoč tome, sve više znanstvenika ipak vjeruje da život na Marsu postoji, istina u nekom izrazito primitivnom obliku. Pitanje je samo radi li se o početku života, ili ostacima života iz daleke prošlosti. Možda ćemo onda biti bliže i razrješenju misterija Lica, s početka teksta, premda se neslužbeno govori da bi misija robotske letjelice 2005. godine mogla imati zadatak detaljnijeg snimanje Cydonie. No bez obzira na sve to, Mars je još uvijek planet koji pobuđuje znatiželju i raspiruje maštu svih. A fantazije iz pedesetih godina o odlasku na Mars danas su na putu ostvarenja. Tko zna, možda će naša djeca jednog toplog dana sjediti u kafiću «Lice» u Cydonia-i i čitati PC Chip - Mars izdanje. 


Teorija zavjere

Jedan od argumenata teoretičarima zavjere da nešto postoji na Marsu, ali se to skriva od javnosti, su i bizarne nesreće koje su se događale letjelicama na putu za Mars. Prva letjelica upućena na crveni planet, ruski Mars 1, neobjašnjivo je nestao je na pola puta, i nikada nije utvrđeno zašto. Prva američka letjelica, Mariner 3, također je doživjela čudnu nesreću pri lansiranju, i njena misija je propala na startu. Nekoliko tjedana kasnije prema Marsu krenuo Mariner 4, a u isto vrijeme Rusi su poslali sondu Zond 2, koja je također neobjašnjivo nestala. Mariner 8, poslan da detaljno ispita površinu Marsa, uništen je prilikom lansiranja, bez konkretnog objašnjenja zašto.

Koliko god se te nesreće mogu pripisati nedovoljnom tehnološkom razvoju, objašnjenja dvije nesreće iz 1999. ulaze u kategoriju neslane šale. Mars Climate Orbiter poslan je sa zadatkom istraživanja klime i vode na Marsu, izgorio je u atmosferi zbog bizarne kompjuterske greške. Naime, kompjuter je pomiješao anglosaksonske metričke jedinice, inch, foot, yard. Mars Polar Lander razbio se pak na površini Marsa zato što su senzori tijekom spuštanja prerano obavijestili kompjuter da je vrijeme za gašenje motora. Činjenica da su obje letjelice trebale istraživati na mjestima na kojima se sumnja da postoje dokazi o životu samo potpiruje maštu teoretičarima zavjere. 


Kolonozacija Marsa

Osim rada na rješavaju problema vezanih za ljudski put do Marsa i nazad, znanstvenici rade i na problemima samog boravka ljudi na crvenom planetu. Kao glavne probleme sretnika, tj. onih astronauta koji će krenuti na taj put, ističu radijaciju, nultu gravitaciju, psihičke stresove i pješčane oluje na Marsu. Premda laici ističu radijaciju kao glavni problem, ona je zapravo najmanji. Odijela i habitati zaštićeni su od radijacije, a rizik dobivanja raka od petogodišnje izloženosti radijaciji na Marsu iznosi 0,1 %. Gravitacija je pak ozbiljniji problem, jer duža izloženost nultoj gravitaciji dovodi do propadanja kostiju i mišića, a ne smijemo zaboraviti da je glavni mišić srce. Misija Space Shuttlea i ruske stanice Mir rezultirala je izradom programa i načina vježbanja u nultoj gravitaciji koje astronaute drži u formi. Psihički stres skučenosti na brodu tijekom 6 mjeseci putovanja, te onda boravak u malom habitatu na Marsu rješava se dvojako – konstrukcijom što većeg uporabnog prostora, te dobra psihološka priprema astronauta. Ono što je naizgled bezopasno, pješčane oluje, zapravo su najveća opasnost ljudima na Marsu. Premda takve oluje na površini nisu opasne, nagla i neočekivana oluja pri spuštanju letjelice na površinu može uzrokovati njeno teško oštećenje ili uništenje. Na samoj površini, habitat koji će širiti u bazu, štiti će ljude. Plan izrade baze na Marsu obrađen je u Mars Direct planu kao postepeno spajanje svih habitat modula koji dolaze sa svakom pojedinom ljudskom misijom. Oni će biti spojeni posebnim tunelima na napuhavanje. Postupno se planira dovoženje i materijala za izradu čvršće, kompaktnije baze, koja će biti izgrađena jednostavnim prekrivanjem i uređenjem kanala lave na površini Marsa. Glavni problem cijele priče o ljudskoj bazi na Marsu je njeno napajanje. Svaka letjelica s ljudskom posadom imat će i mali nuklearni reaktor, za prvu ruku. No, istraživanja pokazuju da je Mars bogat deuterijem, izotopom vodika koji može služiti kao izvrsno, čisto i bezopasno gorivo. Polako ali sigurno, nastat će ljudska baza kao središte najambicioznijeg i najvećeg projekta u ljudskoj povijesti – teraformiranja Marsa u planet pogodan za život. 

^ vrh ^

// Copyright 2000 - 2006 Dražen Jurman. All rights reserved. \\