Svemirski turizam

Odmor među zvijezdama

Godišnji odmor u zemljinoj orbiti. Vjenčanje iz snova s pogledom na zvijezde s jedne i ocean s druge strane. Ovo što je danas još uvijek samo u mašti, svemirski turizam će uskoro pretvoriti u stvarnost.

Dražen Jurman


Datum 29. travnja u skoroj budućnosti će sigurno nositi naziv Dan svemirskog turizma. Naime, tog je datuma, 2001. godine na Međunarodnu svemirsku postaju došao prvi svemirski turist. Premda je i danas većini nezamislivo da svemir bude turističko odredište, kalifornijski milijunaš Denis Tito uspio je ostvariti svoj dječački san. Istina, koštao ga je 20 milijuna dolara i 6 mjeseci rigoroznih priprema, ali kad si to čovjek može priuštiti svaki se ovako potrošeni dolar isplati. Godinu dana nakon njega isto si je za rođendan poklonio bogataš iz Južne Afrike, Mark Shuttleworth. "Nešto ovako nisam mogao zamisliti ni u najluđim snovima. Živjeti u svemiru je kao živjeti drugačiji život u nekom drugom svijetu. Biti u bestežinskom stanju i gledati Zemlju tako je spektakularno i inspirirajuće. Uvjeren sam da sam izuzetno privilegiran što mi se pružila ova prilika.", rekao je Tito za vrijeme boravka u modulu Alfa, gdje je bio "gost" ruskih astronauta na stanici. Ipak, nije to bilo zbog daljnjeg učvršćivanja rusko-američke suradnje u svemiru, već iz čisto financijskih razloga. Ruska svemirska agencija grca u financijskim problemima i svaki dolar, a pogotovo 20 milijuna njih dobro im dođe.

Svemirski Yugo i hohštapler
Upravo je nedostatak novca za održavanje ruske svemirske stanice Mir prvi put pokrenuo pitanje komercijalnog svemirskog turizma. Naime, 1997. je bila godina peha za Mir, nesreće, sudari, požari, kvarovi i razni drugi problemi prijetili su stanici. To je polako nerviralo NASA-u, koja je uložila pola milijarde dolara na spašavanje Mira, ali bez koristi. Štoviše, stanica je u Americi posprdno prozvana svemirskim Yugom. Godinu dana kasnije NASA se povlači iz projekta, a Rusi ostaju bez novca. Spas je nađen u obliku američkog biznismena Petera Llewellyna, koji je ponudio nevjerojatnih 100 milijuna dolara za tjedan dana na Miru. Uzmete li u obzir da je godišnji budžet Ruske svemirske agencije oko 120 milijuna dolara, jasno je zašto su sa veseljem prihvatili ponudu, zanemarujući prijateljska upozorenja većih svjetskih novinskih agencija koje su objavile da je Llewellyn osoba koju se u našem žargonu opisuje kao smutljivca, mutikašu i hohštaplera. To je dovelo do serije bizarnih događaja, koja je uključila i Llewellynov prolaz na liječničkom pregledu, premda je bio 45 kilograma pretežak za astronauta. Liječnička služba Ruske svemirske agencije samo je konstatirala da bi za te novce u svemir poslali i slona uz Llewellyna. I dok je on prolazio pripreme, Rusi su ispostavljali račune za rate od po 10 milijuna dolara. Kada su nedugo prije lansiranja shvatili da niti jedna nije plaćena, Llewellyn je dobio sugestiju da bi bilo bolje da napusti SSSR, što mu nije teško palo.

Prvi turist
Tada su novine objavile i jednu zanimljivu činjenicu. Naime, deset godina ranije, 1988. američki country pjevač John Denver ponudio je Rusima "samo" 10 milijuna dolara za tjedan dana na Miru, što su Rusi odbili. Ipak, cijela ta strka oko Llewellyna otvorila je brojne diskusije o potencijalu i mogućnostima svemirskog turizma. Sve je to bilo samo na papiru, kao rezultati brojnih istraživanja, dok Denis Tito nije postao prvi svemirski turist. Zanimljivo, sama NASA je dugo bila protiv njegovog turističkog putovanja, objašnjavajući to Titovom fizičkom nespremnošću i slabim znanjem ruskog jezika, što bi moglo čak i ugroziti sigurnost posade ISS-a. Naime, svaki od astronauta na stanici je stručnjak za sve, tako da u svim slučajevima može reagirati, bilo da se radi o začepljenom WC-u ili kvaru glavnog računala. Ruska svemirska agencija je pak smatrala svojim pravom odlučivati o tome tko će biti putnik Soyuza, transportne letjelice koja svakih šest mjeseci opskrbljuje ISS, a djeluje i kao brod za spašavanje, te njihov gost tamo. Pristanak ja NASA na kraju dala, ali pod uvjetom da Tito na smije ulaziti u američke dijelove stanice bez pratnje, te njegovom potvrdom da će platiti sve štete učinjene njegovom krivnjom.
Takav stav NASA-e je iznenadio mnoge kao, najblaže rečeno čudan. Dva su glavna razloga za to. Prvi je sam Denis Tito, jer se radi o čovjeku s diplomom iz aeronautike koji je, da ironija bude veća, čak i radio u NASA-i. Očigledno, PR služba ove agencije je malo i zakazala kad nije vidjela Tita kao izvrsnu marketinšku akviziciju. Drugi razlog je još i ozbiljniji, a vraća nas u ono razdoblje od 1997. do 2001., kada je svemirski turizam postojao samo na papiru.

10 milijardi dolara godišnje
NASA je još 1997. objavila izvješće s prognozom mogućnosti i profitabilnosti svemirskog turizma. Premda se radilo o malom izvještaju, prognoze su bile više nego dobre, predviđanja su govorila o milijardama dolara godišnje. Pedantni Japanci su napravili svoje, opsežnije istraživanje, čiji su rezultati bili još bolji. Brojke su govorile o svemirskom turizmu kao industriji koja će u prvom desetljeću generirati profit od 10 milijardi dolara svake godine, da bi se u sljedećem desetljeću taj profit udvostručio. No, da bi se ta industrija pokrenula, treba riješiti glavni problem komercijalizacije svemirskog turizma, cijenu lansiranja jedne letjelice u svemir. Premda svemirski turizam nije misao vodilja u NASA-inom radu na takvim letjelicama, nesporno je da će njihovom pojavom cijena puta među zvijezda strahovito pasti. Tako su 1998. NASA i Space Transportation Association proveli novo istraživanje čiji je zaključak bio da bi, s ovakvim tempom razvoja tehnologije, 2010. godine cijena turističkog aranžmana u svemiru iznosila 50 tisuća dolara, a broj turista pola milijuna. Jednostavnom matematikom dolazimo do 25 milijardi dolara profita od svemirskog turizma godišnje u razdoblju od 2010. do 2020. godine. To je potaklo i lanac hotela Hilton i još 16 drugih velikih kompanija da razmotre mogućnost izgradnje odmarališta, a potom i hotela za turiste u svemiru. Gledajući s optimističnim očima, ipak moramo zaključiti da su ove prognoze pretjerane i da će ipak trebati još 10-ak godina za početak ere svemirskog turizma, a spominjane brojke bi se mogle početi ostvarivati tek krajem sljedećeg desetljeća, a ne početkom.

Pet faza
No, to ne znači da ćemo biti zakinuti za bar neke vidove svemirske zabave. Nekoliko je faza do potpune komercijalizacije svemirskog turizma i odmora na orbitalnim stanicama ili pak Mjesecu. Prva faza uključuje bestežinske letove, druga suborbitalne, treća orbitalne letove, četvrta smještaj na svemirskoj stanici i peta i konačna svemirske hotele, bilo u orbiti ili na Mjesecu. Neki od vizionara pričaju i o šestoj fazi, svemirskoj kulturi i sportu, npr. orbitalne galerije ili stadioni. Dvije od pet faza su već dostupne, istina ne u svemirskim letjelicama nego avionima. Simulacija bestežinskog stanja je jedan od ključnih dijelova obuke za astronauta, ali i iskustvo koje su svi koji su ga prošli proglasili nezaboravnim. Ruska leteća tvrđava IL-76 avion je u kome se izvodi ova simulacija. Avion se penje do visine od devet kilometara, nakon čega ponire na šest. Krivulja koju potom izvodi neutralizira gravitaciju i 25 sekundi lebdite u prostoru, i tako deset puta ili ukupno 4 minute bez gravitacije. Tvrtka indikativnog imena ZeroG nudi ovaj doživljaj svima zainteresiranima. Slično je stvar i sa suborbitalnim letovima, samo se oni izvode na MiG 29 avionima, također u Rusiji.
Treća faza, orbitalni letovi je i najvažnija. Prvi razlog je u tome što zahtjeva konstrukciju i proizvodnju letjelice, tzv. reusable launch vehichle, RLV, čije će lansiranje biti jeftinije od lansiranja shuttlea. Cijena leta shuttlea je 20 tisuća dolara po kilogramu težine, a da bi se stekli uvjeti za komercijalizaciju orbitalnih letova tu cijenu treba spustiti na barem 5 tisuća po kilogramu. Drugi razlog je u tome što jeftinije letjelice znače i lakše konstrukcije orbitalnih postaja, čime se otvaraju vrata i za četvrtu fazu, smještaj turista na orbitalnim stanicama, te na kraju i petu fazu, izgradnju orbitalnih hotela.

X-Prize
NASA je zato objavila natječaj za izradu prototipova RLV-a, koji bi uz postojeće shuttlove trebali dopuniti svemirsku flotu. Premda su neki osporavali opravdanost ovog natječaja, s obzirom da shuttlovi imaju vijek trajanja 100 letova, a nisu ispunili ni četvtrinu. Ipak, NASA je dala do znanja da će RLV biti dodatak floti, a ne zamjena za shuttle. Rezultati natječaja dali su dva zanimljiva prototipa, nazvana X-33 i X-34. Premda su prvi rezultati bili obećavajući, NASA kasni sa projektima, a objašnjenja za to su vrlo čudna, često i kontradiktorna. Zlobnici kažu da je razlog tome činjenica da NASA još ne želi komercijalizaciju svemirskog turizma, koja bi se dogodila već oko 2010. pod uvjetom da X-34 poleti u roku godine ili dvije. Kad je postalo jasno da NASA po starom dobrom običaju nešto mulja, bilo je vrijeme za preuzimanje inicijative.
Jedna američka organizacija, sastavljena od nekoliko fondacija pokrenula je X-prize natjecanje. Osvojit će ga tvrtka koja uspije poslati svemirski brod sa tročlanom posadom na visinu od 100 kilometara, sigurno ga vrati na Zemlju, a zatim uspješno ponovi taj poduhvat u roku od dva tjedna, kako bi dokazala da je riječ o letjelici za višekratnu upotrebu. Granica od 100 kilometara je izabrana zato jer se radi o visini na kojoj je granica atmosfere i svemira, visina na kojoj se službeno postaje astronaut. U trci za ovu nagradu sudjeluju 24 kompanije koje su se i do sada uglavnom bavile informatikom i novim tehnologijama. Njihovi vlasnici su zaljubljenici u svemirske letove i spremni su da u njih ulože basnoslovne svote. Trenutni favorit je Scaled Composites, tvrtka iz Kalifornije koju je osnovao Bert Rutan, poznati konstruktor letjelica.

SpaceShipOne
Rutan je autor letjelice koja bi trebala postati prva kombinacija aviona i rakete koji će poletjeti u svemir, a nazvana je SpaceShipOne, SS1. Riječ je o letjelici neobičnog izgleda, prvi dojam je da podsjeća na jaje s krilima, a u njoj ima mjesta za pilota i dva putnika. SpaceShipOne će se popeti na visinu od 15 kilometara, zakačen za drugi avion. Nakon odvajanja, SS1 uključiti će vlastiti motor, postaviti se pod kutem 85 stupnjeva u odnosu na horizont i uputiti ka višim slojevima atmosfere. Motor će raditi jedan minut, ali će to biti dovoljno da dostigne željenu kvotu, pri brzini od čak 4 tisuće km/h. Poslije nekoliko minuta provedenih u bestežinskom stanju, letjelica će krenuti nazad na Zemlju sa podignutim krilima, koja će tako usporiti njeno kretanje u prvoj fazi spuštanja. To je takozvani efekt pera, koji će spriječiti pretjerano zagrijavanje. Stručnjaci predviđaju da temperatura neće prijeći 600 stupnjeva Celzija, dok se shuttle npr. zagrije i do tisuću stupnjeva. Na visini od 24 kilometra letjelica će ponovo poprimiti oblik aviona i na kraju se spustiti u pustinju Mohave.
Zanimljivo je da iza Rutana stoji ulagač koji je do sada uložio oko 30 milijuna dolara u projekt SpaceShipOne, a njegov identitet je strogo čuvana tajna. Kad govori o njemu, Rutan ga naziva klijentom, a u kuloarima se priča da bi on mogao biti Paul Allen, suosnivač Microsofta, treći na listi najbogatijih Amerikanaca. Osim SS1, potencijal pokazuje i "Kanadska strijela", dizajnera Jeffa Shirinna, te projekt Britanca Stevena Benneta, koji će u australskoj pustinji uskoro isprobati svoju svemirsku letjelicu.

Alkemičar
Osim na konstrukciji letjelice radi se i na promjenama u sustavu opskrbe i korištenja gorivom, kao i na proizvodnji novih vrsta. Projekt Alkemičar naziv je za novi način stvaranja goriva za shuttleove. Ova tehnologija sastoji se u skupljanju tekućeg kisika u atmosferi, što će omogućiti letjelici veličine Boeinga 777 polijetanje s piste sa space shuttleom na leđima. Letjelica će nekoliko sati letjeti atmosferom i sakupljati kisik u tekućem obliku. Kisik će se tada miješati s tekućim vodikom te iskoristiti za lansiranje shuttlea u svemir. Ova je tehnologija izuzetno bitna, jer shuttle nosi šest kilograma kisika na svaki kilogram vodika, a proradi li Alkemičar smanjit će se težina goriva na sedminu danas potrebne, i naravno, njegova cijena. Time će se pak smanjiti ukupna težinu letjelice za polovicu, uz još jedan bitan faktor, više razine sigurnosti. Naime, više neće biti mogućnosti miješanja tekućeg kisika i vodika, čime se potpuno neutralizira rizik eksplozija pri lansiranju, čime će se izbjeći eventualni novi Chellenger. Uspjeh projekta Alkemičar za svemirske turiste važan je iz dva razloga. Prvi je naravno novčani. Smanjenje cijene lansiranja znači da će u budućnosti četiri lansiranja koštati kao jedno danas. Više lansiranja naravno znači brža izgradnja Međunarodne svemirske postaje, pa dalje baze na Mjesecu i prvih komercijalnih hotela u svemiru. Drugi razlog važnosti uspjeha projekta Alkemičar je u činjenici da će noseća letjelica i shuttle moći poletjeti s klasičnog aerodroma. Putnici će tako sjediti horizontalno i udobno, kao u normalnom avionu, a ne vertikalno.

Svemirski hoteli
Bilo kako bilo, većina stručnjaka ali i korporacija najavljuju svemirske hotele do 2020. Međutim, teško je očekivati da će to biti InterContinental. Prvi svemirski hotel najvjerojatnije će biti dodatni modul na Međunarodnoj svemirskoj stanici sa sobom ili dvije, koji će moći primiti šest osoba. Prognoze govore da će to biti već 2015-e godine, a koristiti će se prvenstveno za istraživanje potreba turista u svemiru. Prvi turisti u tom "hotelu" bit će milijunaši koji će si to moći priuštiti, ali i sretnici koji će biti birani između "običnih" ljudi. Pitanje je kako će oni biti birani, po kojim kriterijima. Neki čak predviđaju i veliku lutriju, na kojoj će odmor na ISS-u biti glavni dobitak. Zanimljivo, jedan od glavnih zagovornika ove lutrije je astronaut Buzz Aldrin. Jednom kada se vidi kako točno reagiraju turisti u svemiru, onda će biti lakše planirati i daljnju gradnju svemirskih hotela. Kako sada stvari stoje, možemo ih očekivati sredinom dvadesetih godina ovog stoljeća. Na žalost autora ovog teksta, ali i dobrog dijela redakcije pc chipa, prekasno za svadbu u svemiru, ali ipak dovoljno blizu da si možemo priuštiti jedan odmor tamo.


Destination Mir

Spojiti dvije atraktivne stvari kao što su svemirski turizam i reality show značilo bi samo jedno, apsolutni hit. Izvrsnu ideju imao je NBC, plan za reality show nazvan Destination Mir, koji je trebao biti sniman na jesen 2001. Priča je jednostavna, kandidati se biraju iz cijelog svijeta, te se naseljavaju u Zvjezdanom gradu, mjestu obuke ruskih kozmonauta. Kandidati bi prolazili skraćenu verziju treninga, a svaki tjedan bi jedan od njih ispadao. Pobjednik bi dobio nagradu svih nagrada, tjedan dana boravka na stanici Mir. Ipak, show nikada nije zaživio, jer je Mir, uz dužno poštovanje, završio svoju priču i nestao u Tihom oceanu. Sličan prijedlog je NBC ponudio i NASA-i, ali ona ga je odbila do završetka Međunarodne svemirske postaje 2006. Bilo kako bilo, jednom kada show zaživi bit će najgledaniji do sada, a pretpostavlja se da će oboriti i rekord prijavljenih kandidata.


X flota

Od početka američkog svemirskog programa letjelice sa oznakom X bile su prototipovi modela koji će kasnije letjeti u svemir. Legendarni X-1 sa Chuckom Yeagerom kao pilotom bio je prvi avion koji je letio brže od zvuka. U cilju smanjenja troškova lansiranja i bržeg osvajanja svemira, NASA trenutno radi na nekoliko X letjelica sa ciljem izrade RLV-a, reusable launhc vehicle.
X-33 je prototip takozvane single-stage letjelice, koja na vlastiti pogon odlazi u svemir i vraća se nazad. Time više nema potrebe za tri odvojene rakete koje nose letjelicu u svemir, kao u slučaju shuttleova, čime cijena lansiranja pada deset puta. Projekt X-33 kasni dvije godine, na prvim lansiranjima je imao problema sa spremnicima za gorivo, prototip je čak eksplodirao, ali sve za dobru stvar. NASA je danas bogatija za mnoga saznanja koja ukomponira u nove letjelice, X-34 i X-37. One pak služe kao testne letjelice za nove komponente i materijale, koje se na kraju ponovo ugrađuju u X-33. Krajnji cilj zove se VentureStar, RLV letjelica koja će služiti za prijevoz tereta, astronauta i turista u svemir. Zanimljivo, VentureStar možete vidjeti pri kraju špice nove serije iz franšize Zvjezdanih Staza, Enterprise, kao letjelicu koja se odvaja od ISS-a.


Orbitalni hoteli i habitati

Koliko god svemirski hotel izgleda daleko u budućnosti, rad na njegovim konceptima i prototipovima je već uvelike napredovao. Naravno, prototipovi su u testiranju na Zemlji, ali se simuliraju uvjeti svemira ili mjesečeve površine. Japanski građevinski gigant Shimuzu je javno objavio da 2020. godine planira otvoriti orbitalni hotel na visini 450 kilometara iznad zemlje, sa 60 soba, uz spektakularan pogled na Zemlju. Također planiraju kasnije izgraditi i hotel na Mjesecu, i to od posebnom materijala nazvanog "lunarcrete", vrsta betona od materijala nađenog na Mjesecu. Osim toga, upotrijebit će i posebne nastambe na napuhavanje, kakve već koriste astronauti. Unutar tih nastambi uzgajat će hranu, voće i povrće, ali i koristiti ga u rekreacijske svrhe, pa se čak spominje i golf teren u budućnosti.
Unatoč tome što je svemirski turizam relativno mlada grana, planovi za habitat u zemljinoj orbiti rađeni su odavno, još u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Tada je svoje ideje prezentirao Gerard O'Neill, koji se smatra idejnim tvorcem "svemirskih naseobina", tj. habitata. O'Neall i njegovi suradnici predložili su habitat čija bi unutrašnjost ličila na Zemlju. Najmanji od projekata naziva se "Island One" ili Bernalova sfera. "Island Two" zamišljen je kao kapsula, s tri prozora koji se prostiru cijelom njegovom dužinom. Trebao bi imati promjer od nešto manje od dva kilometra, i biti dovoljan za čak 140 tisuća ljudi. Njegov veliki brat, "Island Three" imao bi promjer od 6,5 kilometara, uz dužinu od 32 kilometra. Premda zvuči prefuturistički, istraživanja koja su provele japanske kompanije, spominjana Shimuzu i Obayashi pokazuju da su vrlo slični habitati mogući, premda ne tih dimenzija. Postojećom tehnologijom habitat bi mogao imati "samo" 20 kilometara dužine. Ipak, problem od stotinjak godina koje bi trebalo proći za izgradnju ovakvog habitata čini ga za sada dalekim. To ne znači da neke manje verzije nećemo gledati na nebu za nekih dvadesetak godina.

^ vrh ^

// Copyright 2000 - 2006 Dražen Jurman. All rights reserved. \\