ZEM: Tapkanje u mraku

Donošenjem izmjena i dopuna Zakona o elektroničkim medijima dobili smo i novi nastavak tragikomedije zvane regulativa istih. Unatoč nekim zamjetnim poboljšanjima zakona, ne možemo se oteti dojmu da je zakonodavac još jednom, kako se ono govorilo u bivšoj državi, "promašio ceo fudbal"! Jer Internet se opet ne spominje niti jednom, neke od odredbi su toliko opće da nema načina da obuhvate konkretne slučajeve, a neke su pak samo nevjerojatno neinteligentne, da ne upotrijebimo težu riječ.

Kad bi u bivšoj državi i bivšoj nogometnoj ligi igrač promašio ono što je teže promašiti nego zabiti ili kad bi imao posebno "briljantan" potez, komentatori bi rekli da je "promašio ceo fudbal". I taj nam je pojam, kao i naslov ovog teksta, najbolji komentar starog Zakona o elektroničkim medijima, ali i njegovih izmjena i dopuna. Zašto? Jednostavno – zakon je pun nedorečenosti, preopćih odredbi koje je teško ili gotovo nikako pretočiti u praksu i konkretizirati na pravi slučaj, tijelo koje bi ga trebalo provoditi, famozno Vijeće za elektroničke medije je katastrofalno nesposobno i tako dalje. Niz je tu stvari koje treba popraviti, ali o tome ćemo postepeno. Za početak, odmah objašnjenje zašto smo neprijateljski nastrojeni prema Vijeću za elektroničke medije. Prije svega, radi se o tijelu koje je donijelo onaj famozni Pravilnik o sadržaju prijave te sadržaju i načinu vođenja očevidnika nakladnika elektroničkih publikacija, koji kaže da netko mora, netko ne mora, a netko osobito mora i ne mora prijaviti nešto što je elektronička publikacija a zapravo je site, koji to nije svaki put kad kaže zakon, nego kad netko ili nešto nju proglasi takvom, pa se mora prijaviti. Kretenizam u prethodnoj rečenici je namjeran – jer je i Pravilnik takav i pitanje je tko ga razumije. Osim toga, Vijeće smo nekoliko puta pokušali kontaktirati vezano za informacije o tom Pravilniku, a koliko je to revno i profesionalno tijelo pokazuje i činjenica da smo potvrdu da su primili mail s upitom dobili četiri i pol mjeseca nakon poslanog upita! Odgovor? Nikad ga nismo dobili. I to je tijelo koje bi trebalo biti jedno od ključnih u reguliranju Interneta kao medija u državi koja stremi ići u informacijsko društvo? Yeah, right!

Koga vi tu?
Zakon o elektroničkim medijima je prvi put donesen još 2003. godine, a već u startu je pokazao da nije baš up to date, prije svega jer je kronično nedostajala regulativa Interneta kao medija. Izmjene i dopune su svjetlo dana ugledale prije nekoliko mjeseci, kada ih je Vlada iznebuha poslala Saboru na donošenje. Zašto iznebuha? Zato što je obećala provođenje javne rasprave, kako bi se o zakonu mogla izjasniti i struka. Međutim, jasno je koliko se struku u ovoj državi poštuje. Inače, to je drugi put da je ista struka zeznuta, da ne upotrijebimo težu riječ – nekoliko mjeseci prije ovih izmjena, u Sabor je poslan prvi prijedlog izmjena koje su htjeli donijeti po hitnom postupku. Kad je stručna javnost graknula, od namjere se odustalo, izmjene zakona su vraćene na doradu uz obećanje javne rasprave prije ponovnog slanja u Sabor. Obećanje, ludom radovanje.
Spomenuli smo da Zakon o elektroničkim medijima od svog starta nije bio najmoderniji, s obzirom na to da je malo, gotovo pa nimalo, regulirao Internet. Dojam je da je cijeli Zakon pisan radi reguliranja radija i televizije, a Internet su tu stavili … pa tako, da se nađe. Inače, kad spominjemo Internet u ovom Zakonu, recimo da se spominje brojkom i slovima 0 ili nula puta?! Naime, Zakon pod elektroničkim medijima smatra televizijske i radijske programe te elektroničke publikacije. Potonje definira kao "programske sadržaje koje fizičke ili pravne osobe prenose putem informacijsko-komunikacijskih veza na način da su dostupni širokoj javnosti bez obzira na njihov opseg". U toj bi se definiciji mogao naći Internet, ali nije li ga jednostavnije imenovati i dati mu dužno priznanje, pogotovo jer bi se time neke druge opće odredbe mogle lakše konkretizirati. Još malo pravničke terminologije, samo da objasnimo da zakon programske sadržaje definira kao "informacije svih vrsta (vijesti, mišljenja, obavijesti, poruke i druge informacije), te autorska djela koja se objavljuju putem elektroničkih medija u svrhu obavješćivanja i zadovoljavanja kulturnih, obrazovnih i ostalih potreba te javne komunikacije".

Pitanja bez odgovora
Problem ove odredbe je određivanje što su programski sadržaji u praksi. Jer nije sigurno jesu li, na primjer, vrhunski postovi na servisu Pollitika.com programski sadržaji elektroničke publikacije ili nisu, jer iznose informacije, ali je pitanje smatra li se da ispunjavaju "svrhu obavješćivanja i zadovoljavanja kulturnih, obrazovnih i ostalih potreba te javne komunikacije". Za poznavatelje Interneta da, da i još jednom da, ali za slučaj da to treba, radi nekog razloga, utvrditi na sudu, nismo sigurni kako bi ih sud tumačio. No, lako za pollitiku, što je sa nizom portala i/ili blogova koji teže biti relevantni izvori informacija. Svi oni neće završiti pod zakonskim opisom elektroničkih publikacija (što ima i prednosti, prije svega nema potrebe prijave u famozni Očevidnik), ali neće imati niti zaštitu predviđenu Zakonom o elektroničkim medijima, prije svega onu koja regulira mogućnosti prenošenja vaših radova u drugim medijima uz potrebu navođenja izvora informacije i/ili suglasnosti za objavu rada. Naime, u slučaju da vi kao bloger imate neki dobar post ili informaciju ili neki drugi sadržaj, nitko ga ne smije preuzeti bez navođenja izvora, dok god se vaša stranica ili blog smatraju elektroničkom publikacijom. Stvar je još kompliciranija ako se radi o nekom autorskom djelu kao što su istraživački tekstovi, reportaže, obrada određenih tema i slično, te zaštićenim sadržajima, koje ste dobili na temelju ugovora (npr. Mračni sklopi ugovor s najboljim svjetskim blogerima da ih može intervjuirati) jer bi za njih trebalo tražiti i dobiti dozvolu da se prenose dalje. Međutim, ako se ne smatraju elektroničkom publikacijom, onda te odredbe ne važe, a živo nas zanima kako bi reagirao sud kad bi u takvom slučaju digli tužbu zbog kršenja drugih prava, na primjer autorskih.

Tko sastavlja ove zakone?
To su samo neki u nizu primjera kakve probleme može stvoriti nejasna i preopća definicija. Međutim, stvar je još bizarnija kad se maknemo od Interneta. Već smo spomenuli da je zakonodavac donio Zakon o elektroničkim medijima vodeći se, prije svega, namjerom da regulira radio i TV programe. S istom namjerom su donesene i izmjene i dopune istog, ali stare navike čudnih konstrukcija su ostale. Tako nas je posebno nasmijao članak 15., koji uz jednu dobru odredbu (o kojoj ćemo kasnije), donosi i niz, blago rečeno, čudnih. Tako Zakon kaže da je u programskim sadržajima zabranjeno "objavljivati priloge koji vrijeđaju dostojanstvo čovjeka, a osobito nemoralnog i pornografskog sadržaja". Mogli bi ispuniti cijeli magazin primjerima koji čine ovaj članak zakona apsurdnim, ali nećemo jer nas čekaju još dva stavka istog članka koji zahtijevaju posebnu pažnju da bi ih shvatili. Tako stavak 3. članka 15. kaže da "nisu dopušteni programski sadržaji koji mogu ozbiljno ugroziti fizički, mentalni ili moralni razvoj maloljetnika, posebno oni koji uključuju pornografiju ili bezrazložno nasilje", dok članak 4 kaže "programske sadržaje za koje je vjerojatno da bi mogli ugroziti fizički, mentalni ili moralni razvoj maloljetnika nije dopušteno objavljivati, osim kada je od strane nakladnika osigurano, odabirom vremena emitiranja ili bilo kojom tehničkom mjerom, da maloljetnici u području prijenosa neće, u uobičajenim okolnostima, čuti ili vidjeti takve programe. Ako se takvi programski sadržaji emitiraju u nekodiranom obliku, nakladnik je obvezan osigurati da im prethodi zvučno upozorenje ili da ih je moguće prepoznati pomoću vizualnih simbola za cijelo vrijeme njihova trajanja". Unatoč hvalevrijednoj namjeri zaštite najmlađih, pitamo se jeli osoba koja je ovaj zakon sastavljala spomenute članke pročitala dva puta?!

Zabranimo dnevnike!
Naime, po kojim kriterijima i kako će se utvrditi koji su to sadržaji koji mogu ozbiljno ugroziti, a koji su sadržaji za koje je vjerojatno da će ugroziti mentalni ili moralni razvoj maloljetnika. Jer, ako ćemo brinuti o moralnom razvoju maloljetnika, treba zabraniti sve informativne emisije u kojima se pojavljuje većina naših političara, jer njihovo ponašanje zasigurno može ugroziti mentalni ali i moralni razvoj maloljetnika. A kad smo kod toga, tko će definirati što je ugrožavanje mentalnog i moralnog razvoja maloljetnika? I na koji to točno način ti sadržaji mogu ugroziti fizički razvoj? Jer, ako ćemo stvari okretati do apsurda, dijete može pogledati bilo koji film Brucea Willisa, pokušati izvesti neku vratolomiju u samo njemu svojstvenom stilu, povrijediti se pri tome i time je zaista fizički razvoj ugrožen. Ali to znači da bi na televiziji morali gledati samo odabrane sapunice i Telletubise! Ali ne, jer upravo su ti programi koji svojom glupošću mogu ugroziti mentalni razvoj maloljetnika! A da zabranimo televiziju?
Kako će se ova odredba tumačiti u praksi, bojimo se pomisliti. Naime, pisana je tako da se doslovno svaka emisija na televiziji ili tri četvrtine stranica na Internetu mogu klasificirati kao sadržaji koji mogu ili vjerojatno mogu naškoditi maloljetnicima! Jednako je zbunjujuća odredba koja kaže da programske sadržaje za koje je samo vjerojatno da bi mogli ugroziti fizički, mentalni ili moralni razvoj maloljetnika nije dopušteno objavljivati, osim kada je od strane nakladnika osigurano, odabirom vremena emitiranja ili bilo kojom tehničkom mjerom, da maloljetnici u području prijenosa neće, u uobičajenim okolnostima, čuti ili vidjeti takve programe. A kako to misle da će se osigurati? U redu, neki se od sadržaja mogu emitirati kasnije, ali to opet nije rješenje kad nema precizne definicije o tome što znači da sadržaji vjerojatno mogu naškoditi razvoju, niti postoje definicije koje kažu što se smatra fizičkim, mentalnim i moralnim razvojem maloljetnika.

Olakšanja koja to nisu
No, da jadni nakladnici, na koje se zakon odnosi, ne bi tapkali u mraku zakonske nebuloze, Zakon o elektroničkim medijima uz ovu je odredbu dao dvije koje stvari, samo prividno, olakšavaju. Pa kaže zakon da je nakladnik, za sadržaje koji mogu vjerojatno ugroziti razvoj maloljetnika, "obvezan osigurati da im prethodi zvučno upozorenje ili da ih je moguće prepoznati pomoću vizualnih simbola za cijelo vrijeme njihova trajanja". A što to pak znači – sirena opće opasnosti prije filma Stevena Segala (premda, njegovi filmovi zaista mogu ugroziti razvoj maloljetnika, ali ne radi nasilja nego gluposti). Ili ćemo pak uz CSI gledati u kutu upozorenje 18PLUS ili slično? I tu imamo spas! Naime, kaže zakon da će Vijeće za elektroničke medije propisati način postupanja nakladnika u tom slučaju. OMG, samo to ne. Jer, Zakon je Vijeću već rekao da propiše način registriranja elektroničkih publikacija, pa smo dobili famozni Očevidnik, pitamo se kakav će pravilnik donijeti sada!? Osim kakav, pitanje je i kada, jer se i u sastavu Vijeća događaju promjene. Naime, vijeće sada postaje dio novosonovane Agencije za elektroničke medije, čija su tijela ravnatelj Agencije i Vijeće za elektroničke medije. Ravnatelj Agencije zastupa, predstavlja i rukovodi Agencijom, te je odgovoran za rad stručnih službi Agencije, a on je u isto vrijeme i predsjednik Vijeća za elektroničke medije. Dakle, jedna osoba, dvije funkcije, hrpa posla. Kako će to funkcionirati, teško je i predvidjeti, jer kako smo već rekli, dosadašnje iskustvo autora teksta, ali i kolega novinara, s ovim Vijećem nije najbolje. Osim toga, ono što je još važnije je činjenica da je europska praksa da se ravnatelji agencija biraju javnim natječajem, a prema izmjenama našeg zakona, predsjednik Vijeća automatski postaje ravnatelj. Kako je jedna takva odredba ušla u zakon u vrijeme kada smo u procesu približavanja uniji, dobro je pitanje.

Koraci naprijed
No, da ne ispadne da samo kritiziramo zakon, moramo reći da smo u njegovim zadnjim izmjenama i dopunama našli i nekoliko otoka normalnih, pa i pohvalnih odredbi. To se prije svega odnosi na odredbu spomenutog članka 15., koja kaže da je u programskim sadržajima zabranjeno "poticati, pogodovati poticanju i širiti mržnju ili diskriminaciju na temelju rase, spola, vjere ili nacionalnosti, antisemitizam i ksenofobiju, ideje fašističkih, nacionalističkih, komunističkih i drugih totalitarnih režima ili druge oblike mržnje utemeljene na netoleranciji prema pojedincima ili skupinama, zbog njihova podrijetla, političkog uvjerenja, svjetonazora, zdravstvenog stanja ili drugih određenja ili osobina". Naravno, i ta odredba može stvoriti probleme u praksi, jer je pitanje njene interpretacije (recimo, neki se od filmova mogu protumačiti kao da potiču rasnu diskriminaciju i slično), ali je hvalevrijedna jer je još jedan korak naprijed u borbi protiv netoleracije i diskriminacije. Također je zakon uveo i nove pojmove, pa kaže da "autor, programske usluge, kabelska televizija, radio, digitalni radio, radijska frekvencija, koncesionar, televizija, digitalna televizija, televizijski prijenos, multipleks, kao i drugi pojmovi iz područja telekomunikacija imaju značenje utvrđeno propisima kojima se uređuju autorska i srodna prava, te telekomunikacije", što je jedna od rijetkih naznaka 21. stoljeća u zakonu.
Kad je donesen prvi Zakon o elektroničkim medijima, trenutne reakcije su bile da ga treba mijenjati. Sad kad su donesene izmjene i dopune, reakcije su iste ili slične – treba ga, najmanje, ponovo mijenjati ili možda još i bolje, donijeti novi i moderniji, koji će zadržati dobra postojeća rješenja, a ukloniti sve nebuloze.

IZDVOJENO: Više europe, manje našeg programa
Jedna od dobrih stvari koje donose izmjene Zakona o elektroničkim medijima je odredba da u hrvatskim elektroničkim medijima bude što više europskih sadržaja. Tako je propisano da se na nacionalnim televizijama godišnje mora prikazati najmanje 10 posto programa koji dolazi od europskih neovisnih proizvođača. To je svakako pohvalna odredba, s obzirom na to da je jako puno neovisne i/ili europske produkcije koja je kvalitetnija od filmova B ili C produkcije te serija koje su ukinute nakon 10 epizoda ili maksimalno jedne sezone, a koju nam televizije svakodnevno serviraju.
Osim toga, izmjene zakona smanjuju obvezni udio domaće produkcije na nacionalnim televizijskim i radijskim postajama, pa tako lokalne postaje više neće morati najmanje 20 posto svog tjednog programa posvetiti lokalnim vijestima, nego samo 10 posto.

IZDVOJENO: Oglasi i oglašivačko prigovaranje
Izmjene Zakona o elektroničkim medijima bave se i oglašavanjem. Tako se propisuje zabrana oglašavanja i teletrgovine oružja i streljiva, duhana i duhanskih proizvoda, lijekova i medicinskih proizvoda dostupnih na liječnički recept te zdravstvenih usluga, kao i alkoholnih pića, izuzev onih koji potpadaju pod Zakon o hrani. Taj zadnji dio odredbe znači da je reklamiranje pive i dalje dozvoljeno, što je i dobra i loša vijest, ovisi o tome o kojoj se reklami radi. Naime, pratite li forume ili news grupe vidljivo je da korisnici Interneta, potpuno opravdano, neke od reklama za pive smatraju katastrofalnim, pa evo štiva za reklamne agencije.
Zakon također kaže da oglašavanje i teletrgovina moraju biti nedvojbeno prepoznatljivi i odvojeni od drugih dijelova programskog sadržaja te da nije dopušteno prikriveno i prijevarno oglašavanje i teletrgovina. Za takvo oglašavanje i teletrgovinu odgovaraju naručitelj i nakladnik. I prikriveno i prijevarno oglašavanje su široko definirani u zakonu, što bi opet moglo stvoriti probleme u praksi, prilikom određivanja što jest a što nije takvo oglašavanje. Ipak, širina određivanja u tom slučaju i nije toliko loša, s obzirom na to da će sada tvorci reklama morati još više porazmisliti o tome kakve reklame snimaju. 

IZDVOJENO: Pitanje privatnosti
Premda je bilo nekih naznaka da će izmjene Zakona o elektroničkim medijima donijeti i reguliranja pitanja privatnosti, to nije napravljeno. To nam se, u ovom trenutku, čini dobro rješenje, jer smo pobornici da se pitanje privatnosti riješi posebnim zakonom, na kojeg će onda upućivati i Zakon o elektroničkim medijima u svojim odredbama. Ipak, do tada ostaje jedna pravna siva zona privatnosti, prije svega na Internetu, a pogotovo ako je vezana uz objave škakljivih materijala. Jedno od općih načela Zakona o elektroničkim medijima kaže: "Jamči se sloboda izražavanja i puna programska sloboda elektroničkih medija, uz ograničenja propisana ovim i posebnim zakonima". U tom načelu regulira se ono osnovno pravo na slobodu informiranja, koje je proklamirano člankom 38. Ustava. No, Ustav isto tako svakom jamči i štovanje pravnu zaštitu njegovog osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti. Treba dakle naći granicu između slobode informiranja i zaštite privatnosti i časti, odnosno ugleda.
Privatnost kao ograničenje prava objavljivanja informacija spominje se pak u Zakonu o medijima, a "razumijeva osobni i obiteljski život, a prije svega, pravo na život po vlastitom izboru i opredjeljenju".  Što se tiče zaštite privatnosti, osim što ponavlja da "svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti". Međutim, zakon o medijima, koji je inače hijerarhijski viši od zakona o elektroničkim medijima kaže da "Osoba koja obavlja javnu službu ili dužnost ima pravo na zaštitu privatnosti, osim u slučajevima koji su u vezi s javnom službom ili dužnosti koju osoba obavlja. Osoba koja svojim izjavama, ponašanjem i drugim djelima u vezi s njezinim osobnim ili obiteljskim životom sama privlači pozornost javnosti ne može zahtijevati istu razinu zaštite privatnosti kao drugi građani".
Znači li to da postoji privatnost za građane i privatnost za javne osobe i kada je neki privatni detalj javne osobe legitimno objaviti, a kada je njegova objava kršenje privatnosti. Najbolji primjer za to bio je loš pornić jedne još gore "pjevačice", koji je prije nekoliko godina uveseljavao javnost. Odredbe ovih zakona o privatnosti su prilično zbunjujuće, ali su vrlo aktualne, jer u svijetu u kome je glavni medij Internet, koji je brži, neposredniji, brutalniji i najmanje cenzuriran i kontroliran, treba naći granicu između legitimne informacije i zaštite privatnosti osobe. 

11 Jan 2008 by DeeJay
0 comments

name:
mail: (optional)

smile:

smile wink wassat tongue laughing sad angry crying 

| Forget Me
Content Management Powered by CuteNews

Starije tekstove iz rubrike Razno, pisane 2005. godine i ranije možete naći u arhivi.


// Copyright 2000 - 2006 Dražen Jurman. All rights reserved. \\